Velike priče nemaju samo protagonistu, već i antagonistu. Nema Davida bez Golijata, baš kao što nema Miloša Obilića bez Vuka Brankovića. Tako nema ni Vaterloa u kome postoji samo Napoleon.
Kako utvrditi značaj jedne bitke? Kako izmeriti značaj koji je ona imala na savremenike?
Nedavno sam čitao o pograničnim sukobima izmedju SSSR-a i Japana 1930ih i primetio sam da je jedan od sovjetskih generala bio Vasilije Bliher. Čudno, pomislio sam. Prezivao se isto kao i čuveni pruski general čija je agilna konjica odnela prevagu kod Vaterloa. Pomislio sam, ako se preziva Bliher, ovaj sovjetski general mora da je bio Nemac poreklom.
Međutim, priča je zanimljivija. Jedan od ruskih aristokrata koji je ratovao protiv Napoleona, toliko je bio ushićen zbog bitke kod Vaterloa, da je po povratku u Rusiju odlučio da svim seljacima koji su radili za njega (radilo se o stotinama ljudi) promeni prezime. Svi ti kmetovi koji su radili za ovog ruskog veleposednika poneli su novo prezime. Postali su Bliher.
Odzvanjao je Vaterlo sve do Sibira i ruskih seljaka.
Najveću slavu kod Vaterloa poneo je Artur Velzli, poznatiji kao Vojvoda od Velingtona.
Velzli je rođen iste godine kada i Napoleon – 1769. godine. Sasvim u skladu sa svojim aristokratskim poreklom, krenuo je putem elitnih škola i vojnog obrazovanja. Nije bio “dete koje obećava”. Za majku je bio pospan i nezainteresovan. Jedan biograf je napisao da je u početku njegova vojna služba sadržala više sviranja violine, alkohola i kockanja neko nekakve vojne aktivnosti.
Posvetio se potpuno vojsci u vreme velike lične krize. Njegova namera da se oženi slavno je propala. Brat njegove velike ljubavi objavio je javno da Velzli ne poseduje dovoljan imetak kako bi izdržavao porodicu. Aristokratija nije značila i stabilne finansije.
Uglavnom metodičan i smiren, Velzli demnonstrativno spaljuje violinu 1793. Okrenuo se studiranju vojne veštine kako bi sam sebi skrenuo misli sa lične krize. Tako se iz jednog ličnog kraha izrodio vojnik Artur Velzli .
Prve jedinice u kojima je služio, po njegovom svedočenju, bile su u užasnom stanju. Pisao je “tamo sam naučio samo šta ne treba raditi. I to je nešto”. Kalio je vojni zanat čitave naredne decenije ratujući u Indiji. Vratio se u Englesku kao general-major i 1806. oženio istu onu devojku koju je želeo i više od decenije ranije. Ovo nije bila jedna od srećnih ljubavnih priča, ali je Velington pokazao da osvajao ono što je želeo. Makar i deceniju kasnije.
Velington je bio toliko slavan da je sve što je imalo veze sa njim dobijalo poseban tretman. Ovde vidite spomenik konju Kopenhagenu kojeg je jahao kod Vaterloa. Kada sam video ovaj spomenik setio sam se blistave opaske Borislava Pekića koji je u knjizi Sentimentalna ispovest Britanskog carstva napisao da je u periodima britanske istorije bilo bolje biti aristokratski konj nego čovek.
Vojnu slavu zacementirao je ratujuću protiv Napoleonovih trupa u Portugalu i Španiji 1808-1812. Uspeo je da se suprotstavi mnogostruko brojnijim francuskim trupama. Vojni istoričari pišu da je mnogo bolje od Napoleona razumeo da je Iberijsko poluostrvo bilo teritorija oštre klime, velikih planina i ponosnih i na pobunu spremnih seljaka.
Dok su Francuzi delom viđeni kao okupatori u Španiji, Velington se trudio da njegova vojska ima odnos poštovanja prema lokalnom stanovništvu. Naravno, svaka vojska je nasilna i pljačka, ali simptomatično da je Velington razvijao vojnu policiju, kako bi smanjio potencijalne sukobe sa domaćim stanovništvom. Pomoglo mu je i to što je uspeo da obezbedi dosta novca za kampanju, pa je češće kupovao namirnice za vojsku nego što je otimao.
Dobri topografi koje je vodio sa sobom napravili su mu mnogo bolje karte nego što su Francuzi imali, a zbog njegove popularnosti, seljaci su mu sami javljali kada god bi negde videli francusku vojsku. Zato je uspešno izbegavao da se suoči sa znanto snažnijim neprijateljom, a kada bi se susreo, uspevao je da izbegne poraz od znatno najdmoćnijih Francuza. Tako je ostao zapamćen i kao defanzivni strateg. Možda i zato što je tada uvek bio brojčano slabiji pa je morao da se brani.
Uvek je bio prisutan u borbama. Baš kao i Napoleon. Vojnici su ga zbog toga voleli. Bio je disciplinovan i metodičan. Spavao je malo. Oni koji su ratovali sa njim pisali su da je uvek bilo isto. Ustajao je u šest i tri sata je odgovarao na pisma i izdavao pisane naredbe. Potom su sledeli brijanje i doručak. Nakon toga dolazio je red na sastanak sa oficirima i obilažanje onih mesta koji zahtevaju posebnu pažnju.
Nije mario mnogo za ličnu udobnost. Ostao je poznat i kao general čiji su vojnici dobro jeli, iako sam Velington nije mario za hranu.
O samom sukobu kod Vaterloa, pisao sam prošli put.
Nakon Vaterloa, Velington je postao jedan od najpopularnijih ljudi svog vremena. U dva navrata je bio i Premijer Velike Britanije. Nakon Vaterloa, Velington se preselio u London. Kupio je 1817. godine Apsley House, vilu nadomak Hajd Parka. Ona je danas muzej i najtoplije preporučujem da je posetite.
Apsley House, nedaleko od Hajd Parka
Ovu kuću i danas poseduju naslednici, a njen veliki deo je pretvoren u muzej. Kada sam je posetio 2018. godine, postalo mi je jasno kako je i Velington doprineo negovanju sećanja na Napoleona. Velington je svesno negovao legendu o Napoleonu izvanrednom geniju.
Zašto slaviti čoveka koji je toliko puta porazio Britance? Zašto slaviti čoveka koji je poslat na daleku Svetu Jelenu da se nikada ne vrati?
Što je veći bio Napoleon, što je briljantnija njegova zvezda, to je bio veći čovek koji ga je poslao u istoriju.
Što je veći Napoleon, to je veći Velington.
Što je veći Vaterlo, to je veći Velington.
Čim uđete u Apsley House, možete videti ogromnu statuu Napoleona, koju je uradio čuveni skulptor Kanova. Ovu statua, koja je Napoleona predstavlja kao antičko božanstvo, iz muzeja Luvr uzeli su za Velingtona, a on ju je stavio u hodnik svog novog doma.
Apsley House poseduje toliko umetničkih dela, da se takve kolekcije ne bi postideo i neki veliki muzej. Mnogo sačuvanih slika su upravo slike posvećene Napoleonu.
Veliki kolekcionar Napoleonovih portreta bio je upravo Velington. Ovo platno naslikao je Loran Dabo.
Odmah nakon što je Velington kupio ovu kuću 1817. godine, odmah je angažovao arhitektu kako bi ona mogla da primi i da izloži sve poklone koje je Velington dobijao. Umesto da vidite moje loše fotografije, pogledajte ovaj video. Apsley House je nestvaran doživljaj.
Snimak su napravili ljudi zaduženi za osvetljenje muzeja.
Velikih i prelomnih događaja se sećamo tako što se iznova ponavlja da su oni veliki i prelomni. Sećanje se neguje (i u neku ruku stvara) često selektivnim isticanjem određenih događaja ili ljudi.
Napoleon je bio vičan propagandi. Bio je vičan predstavljanju sebe u određenom svetlu - ponekad kao vojskovođe, a ponekad kao reformatora i čoveka koji donosi prosperitet. Napoleon je bio i sklon strogoj cenzuri, kontrolisanju knjiga, štampe, pozorišta i umetnosti. Imao je aktivan odnos sa umetnicima, čiji je rad gurao u onom smeru koji je smatrao korisnim. Ali vičan je bio je i njegov poslednji protivnik.
Šta bi bilo da je Napoleon pobedio kod Vaterloa?
Mnogi istoričari kažu “ništa“. Ako ne kod Vaterloa, Napoleon bi bio poražen negde drugde. Francuska više nije imala ljudi da ratuje protiv čitave Evrope. U čuvenoj knjizi Uspon i pad velikih sila, istoričar Pol Kenedi uopšte ne govori o Vaterlou. Ekonomski Francuska nije mogla dalje da ratuje i nema tog ishoda kod Vaterloa koji bi bilo šta mogao da promeni.
Pre Vaterloa, Napoleona i Francusku su, pored Britanije, tukli i Prusi, Rusi i Austrijanci. Napoleonov najstrašniji poraz biće kod Lajpciga 1813. godine, tj. dve godine pre Vaterloa. Ali Lajpcig nikada neće biti zamapćen kao Vaterlo.
Ipak, Vaterlo se dogodio. Konačni čin. Spuštanje zavese. Pobednik je odabrao da zauvek slavi pobedu, a Napoleon će dobiti negovatalja sopstvene legende na najneočekivanijem mestu.
Podrska za dalji rad
Сјајан текст као и сви претходни! Пуно поздрава из Бања Луке!