Nisam još uvek pogledao novi film “Napoleonu”, ali ovog prohladnog vikenda sam otišao u Vaterlo.
“Ipak, na kraju se svako od nas susretne sa sopstvenim Vaterloom”
Odlazak u Vaterlo, mestašce koje se nalazi dvadesetak kilometara južno od centra Brisela, obilovalo je simbolikom. Napoleon je ovde doživeo kraj, a ja sam sa Vaterloom počeo. Negde krajem devedesetih, kao novogodišnji poklon, dobio sam od majke jednu staru trotomnu Napoleonovu biografiju. I ranije sam bio okružen knjigama i pričama, ali sa ovom knjigom je počela moja “veza” sa istorijom.
Ni sam ne znam koliko sam je puta uzeo u ruke, ali se sećam koliko su puta roditelji dolazili da me opomenu da je prekasno i da je vreme da se prestane sa čitanjem. Danas, sa distance, jasno mi je zašto nisam mogao da se odvojim: Napoleonova biografija jeste jedna neponovljiva avantura. Uprkos porazu, Napoleon je toliko snažno gazio kroz istoriju, da čak ni nakon Vaterloa i kraha svet nije bilo moguće prosto vratiti se na staro.
Istoriju (kao i život) vidim mnogo drugačije sada (sa trideset i kusur godina), nego kada sam se sa malim kaplarom sa Korzike susreo prvi put kao desetogodišnjak. Iako mi je sada mozak istreniram da sve gleda “kritički“, da podseća na užas ratova i da proizvodi rečenice koje su pod parolom objektivnosti izbalansirane toliko da se ne vidi šta je pisac hteo da kaže - danas sam ipak bio uzbudjen. Za rušenje starih svetova i izgradnju novih ponekad je potreban baš neki Napoleon.
Viktor Igo će svoj čuveni roman Jadnici završiti upravo u Vaterlou, nekih četrdesetag godina nakon bitke. U toku samog romana iznova i iznova će se vraćati ovoj bici.
“Ako želiš da shvatiš šta je Revolucija, nazovi je Progres; a ako želiš shvatiti šta je Progres, nazovi ga Sutra.“ Viktor Igo, Les Misérables
Spomenik posvećen ovom sudbonosnom danu nije ništa manje monumentalan od same bitke. Na perfektno oblikovanom veštačkom brdu je spomenik. Izgrađen je 1820-ih.
Posle 226 stepenika stižete do vrha. Spomenik je jednostavan.
Lav.
Natpis je takođe jednostavan. Stoji samo datum. 18. 6. 1815. Svi znaju šta se tu dogodilo. Nema potrebe za dodatnim objašnjenjima.
Kako je Napoleon stigao do Vaterloa?
Nakon Napolenovog poraza 1814. godine, Napoleon je proteran na Elbu, ostrvo koje se nalazi nedaleko od obala Toskane. Delovalo je da je nakon gotovo četvrt veka ratovanja konačno došao mir. Napoleon ipak nije mogao da se smiri.
Krajem februara iskrao se sa Elbe i noću se iskrcao u Francuskoj. Maršal Nej, sa masovnom armijom, poslat je da Napoleona uhapsi. Međutim, ko to može da uhapsi Napoleona? Njegov stari ratni drug Mišel Nej?
Do susreta sa Nejom, na Pariz je marširao samo Napoleon sa nešto malo vojnika. Posle susreta, marširali su na Pariz zajedno, na čelu velike armije.
Scena iz filma “Vaterlo” iz 1970. godine, susret Napoleona i Mišela Neja.
Napoleon je ubrzo ponovo bio u Parizu. Stara koalicija njegovih neprijatelja je ponovo počela da se organizuje.
Napoleon je znao da ako bude čekao da se sakupe svi njegovi neprijatelji, tada nema nikakve šanse. Iscrpljena Francuska nije mogla sama protiv Britanije, Austrije, Rusije i Prusije. Zato je odlučio da napadne dok je neprijatelj još uvek malobrojan.
U junu 1815. godine njegova armija kreće na sever i ulazi na teritoriju Holandije (danas je to teritorija Belgije). U dva odvojena sukoba 16. juna Napoleon ima uspeha, ali njegovi protivnici nisu poraženi. Oni su u urednom povlačenju i spremni da nastave rat.
Vojvoda Velington se povukao u okolinu sela Vaterlo. Bilo je to u duhu isprobane Velingtonove taktike. Pronašao je mesto na blagoj uzvišici. Ako je već mogao da odabere teren (s obzirom da se Napoleonu sa bitkom žurilo), odabrao je najbolje. Velington nije važio sa genijalnog taktičara ali kako je jedan savremenik napisao “Bio je kao buldog: spor. Mešutim, ako bi te ugrizao, nije puštao”.
Scena sastanka Napoleona sa generalima, jutro uoči Vaterloa (Muzej Vaterlo)
Pogled na polja kod Vaterloa iz perspektive Velingtonovog štaba.
Bitka nije počela rano ujutru. Napoleon je čekao da se koliko toliko osuši zemlja, natopljena kišom. Oko podneva Napoleon stavlja svoje trupe u akciju. Veligton nije imao prednost bolje (uzvišene) pozicije samo u smislu da mu je bilo lakše da se brani, već i Napoleon nije mogao dobro da vidi gde se tačno nalazi glavnica protivnika i koliko vojnika Velington ima.
Bitka je počela da se intezivira oko podneva. Možda je i klanica prigodnija reč. Vaterlo nije Napoleonova bitka sa najviše mrtvih. U vrhu su Borodino i Lajpcig. To verovatno i nije bila neka uteha svima onima koji su tog dana poginuli ili bili teško ranjeni. Nastradalih je bilo oko 50,000 na obe strane.
Ne postoji nikakav zvučni snimak bitke, ali siguran sam da je bilo zaglušujuće. Za Napoleonove standarde i za standarde vremena, ova bitka je bila na jako malom prostoru. Stotine topova pucaju bez prestanka. Barut je u to vreme mnogo dimio (bezdimni barut smisliće ruski hemičari tek početkom 20. veka) tako da je i vidljivost bila mala. Zastave koje obiliju na slikama sukoba iz ovog vremena, nisu samo dekoracija ili motivacija - one su neophodne da bi vojnici uopšte znali gde je njihova jedinica.
Pucalo se i iz pušaka, mahom jednom ili dva puta u minutu, koliko je tehnologija omogućavala. Kada bi se došlo do neprijatelja, nije bilo vremena da se puška puni, prelazilo se na sablju i bajonet.
Muzej u Vaterlou izlaže i kosti jednog francuskog vojnika koji je otkriven pre nekoliko decenija. Izmedju njegovih rebara možete videti i puščano tane koje ga je usmrtilo.
Napoleon nije mogao da otera Velingtona sa brdašaca oko Vaterloa. Međutim, bitka je odlučena na drugom mestu. Dobar deo Napoleonove konjice bio je pod komandom Emanuela de Grušija. Po Napoleonovom naređenju, Gruši je jurio prusku konjicu. Bio je čovek koji je slepo pratio naređenja. Kada je čuo odzvanjanje topova iz pravca Vaterloa nije poslušao mladje oficire koju su mu govorili da je vreme da se vrate.
Kada je do Grušija stiglo Napoleonovo naređenje da se vrati, bilo je već kasno. Prusi, ne samo da su pobegli Grušiju već su i stigli da se vrate do Vaterloa i udare Napoleona sa krila.
Crnim strelicama označen udar pruske konjice u francuski bok.
Napoleon je nakon bitke brzo krenuo za Pariz, iako su manje borbe vodjene i u danima nakon Vaterloa. Kraj je došao brzo. Ovoga puta nije proteran na Elbu, već na Svetu Jelenu, ostrvo u sred Atlantika, odakle nije mogao da pobegne.
Izuzetni originalni šlem. Kod Vaterloa ga je nosio pripadnik carske garde. Leopardska koža izgleda kao da je nova. (Muzej Vaterlo)
Iza Napoleona ostalo je toliko toga: Civilni zakonik, reforma administracije, širenje kolonijalnih poseda, francuski ponos, promene u ratovanju… Možda je najzanimljivija baš legenda o Napoleonu. Sećam se jedne druge knjige o Napoleonu koju sam čitao. Autor je bio iz Indije. Pisao je da je kao dete jako voleo Napoleona jer je stalno tukao Engleze. Eto, nisam jedini dečak koji je pored Napoleona zavoleo istoriju.
Napoleonova legenda negovana je pažljivo i sa neočekivane strane - Velingtonove. O tome više sledeći put.
Bravo!