Za Radivoja Simonovića nisam čuo do pre nekoliko meseci. Po njemu se zove bolnica u jednom manjem gradu, a njegova stranica na vikipediji je relativno kratka.
U srpskoj kulturi neka od najvećih imena ostaviće traga upravo svojim pedantnim sakupljanjem podataka. Vuk Karadžić ili Jovan Cvijić, pored svog nesumnivo velikog intelektualnog i teoretskog doprinosa, kako u nauci tako i prema javnoj kulturi uopšte, ostaviće traga i po pedantnom dokumentovanju prošlosti, sakupljanjem podataka, priča, umotvorima, legendi itd.
Simonović nije Vuk Karadžić, ali njegov doprinos zaslužuje da bude poznatiji. U to sam se uverio vrlo brzo nakon što mi je moj prijatelj Mladen Mrdalj pre nekoliko meseci poslao knjigu posvećenu Simonovićevom fotografskom stvaralaštvu. Uskoro je postalo jasno da se radi o ne jednoj već o tri knjige koje je izdao Muzej Vojvodine, a Bogdan Šekarić je napisao veoma vredne istraživačke tekstove i sadržaj izuzetno priredio.
Nekoliko godina pre nego što će umreti, Simonović je kontaktirao Muzej Matice Srpske kako bi preuzeli njegovu foto-arhivu. Ova arhiva danas se nalazi u Muzeju Vojvodine.
Simonović je rođen u Ledincima 1858. godine. Voleo je prirodu i često je obilazio Frušku Goru. Cvijić ga je zbog ljubavi plema planinama zvao Somborskim Russom. Iako je studirao medicinu u Beču, njegova interesovanja su ga nagnala da se ne udalji od prirodnjačko-istorijskih istraživanja, što je rezultovalo i nagrađivanom monografijom Kuga u Sremu 1795. i 1796. godine.
Simonović nije imao, rekao bih, umetničke ambicije. Njegove fotografije su često šablonske. Ali nedostatak artističke ambicije nije nedostatak talenta. Simonović je bio zainteresovan za ono što je smatrao najvažnijim. Obilazeći pacijente po brojnim selima, interesovao se za njihove uslove stanovanja, za kuće u kojima žive, za poslove koje rade i garderobu koju nose. Drugim rečima, Simonović je uporno fotografisao uslove života ne samo zato što nije imao ideje za drugačije kompozicije već zato što je brinuo o visokoj smrtnosti i o manjku nataliteta.
Kritikovao je i pad nataliteta u gradovima, u čemu je video, kako je primetio Bogdan Šekarić, lažnu, samo formalno prihvaćenu zapadnu kulturu. Napisao je: “Stanovnici sela Ledinaca sa etnografskog, antropološkog, političkog gledišta ne žive bujnim životom nego samo kunjaju, životare, ne trpe nikakve oskudice, a u zdravom predelu žive, a ne mogu za 100 godina ni blizu da se udvostruče. Treba im 150 godina, dok se cela Nemačka država pored tolikih velikih ratova za 75 godina udvostruči. Uzroci svemu tome nisu jasni, ali ja mislim da nisu ni nepismenost, ni nekultura, ni predrasude, ni sujeverje nego nadrikultura. Što god više pismenih sve manje se dece rađa.“
Simonović je isticao da brine o telesnim i duševnim osobinama naroda. Otuda i briga za natalitet. Iz istih razloga je i bio sklon velikim ambicijama, tj. hteo je da otkrive “pravi” karakter naroda, ali i da ga popravi, gde se to uraditi moglo. Upravo tome su služile njegove fotografije. Da bi taj karakter otkrio, morao je pre svega da dokumentuje “narod”.
Fotografija je neobičan predmet. Sa jedne strane ona je objektivna. Vi vidite ono što je video fotograf u trenutku u kome se blenda fotoaparata zatvorila. Sa druge strane, u fotografiju ulazi toliko toga skrivenog. Fotograf je taj koji bira ne samo kako i kada će fotografija nastati, ali, i što je verovatno najvažnije, on je taj koji bira šta će uopšte fotografisati.
Simonovićeva stranica na vikipediji ne sadrži niti jednu fotografiju koju je on napravio, a njegove fotografije zaslužuju da budu vidjene.
Grupa banatskih Srba u narodnoj nošnji (1907)
Tip Srbina iz Banata - Nikolaj Andrejević u svojoj 69. godini (1907)
Stari ledinčani u planinskoj nošnji (1902)
Sombor - mlade Švabice u svečanoj nošnji (1912)
Privlaka - novi i stari tip kuće (1907)
Portret Ledinčanina obučenog varoški (1902)
Odžaci - užarska radionica (1906)
Vetranjače na Banstolu (1906)
Bukovački svirci (1906)
Beneševo - stari tip kuće sa trskom i vinskim podrumom
Najlepša ledinčanka - devojka iz porodice Lukić (1903)
Fernbahov dvorac kod Sombora
Nosači iz Jasenice - sa ekspedicije u Hercegovini (1907)
Stanovi pokriveni slamom - zapadna Herzegovine 1907
Žene sa decom, Hercegovina (1912)
Na Durmitoru (1930).
Veliko Rujno, Velebit - (1911).
Veliko Rujno, nova kuća (1911)
“Sestra nosi teret na ledjima dok brat ide pored nje besposlen“, opisao je Simonović ovu fotografiju, Dalmacija (1910)
Špiro i Grga Jokić, Kordun (1910)
Deca iz Smiljana (1904)
Radivoj Simonović
Zahvaljujući Muzeju Vojvodine i Bogdanu Šekariću sada imamo prilike da u potpunosti upoznamo fotografski opus ovog nepravedno zaboravljenog fotografa.