Nakon što su Huti iz Jemena (politički islamistički pokret i vojna organizacija) počeli da napadaju brodove koji se kreću ka Sueckom kanalu (posebno one za koje se sumnja da prenose robu u Izrael), usledili su vazdušni napadi SAD i Velike Britanije. Brojni zainteresovani posmatrači svakoga dana prate dešavanja u Jemenu. Tema nije samo još jedna vojna intervencija, već i moguće potpuno zatvaranje Sueckog kanala.
Teško je naći jedno jasno merilo prekokojeg bi se mogla izraziti važnost Sueckog kanala. Može se reći da kroz kanal godišnje prođe oko 20.000 brodova, ili 15% ukupune svetske trgovine. Eventualna eskalacija sukoba značila bi da će kapetani usmeriti svoje brodove ka Evropi onim putem kojim su išli pre nego što je međunarodni konzorcijum izgradio kanal 1869. godine. tj. krenuće oko Rta dobre nade.
Sinoć je i četvrta najveća pomorska transportna kompanija Hapag-Lloyd objavila da će u potpunosti izbegavati Suez. Dakle, jedan njihov brod koji je isplovio od Tajvana ka Roterdamu, putovaće rutom koja je 6000km duža od prvobitno planirane.
Umesto preko Sueca, brodovi će ići morati da zaobilaze čitavu Afriku
Ova tastatura na kojoj pišem, baš kao i monitor u koji gledam (a verovatno i kao telefon na kome ovo čitate) stigli su iz istočne Azije. Preko Sueca. Kakve će ekonomske posledice nastati jer će sada stvari postati skuplje - ne znam - o tome će nam govoriti ekonomisti. Ja hoću da podelim sa vama jednu olako zaboravljenu epizodu iz istorije Sueckog kanala.
U junu 1967. godine započeo je Šestodnevni rat izmedju Izraela i koalicije arapskih država. Dok su brodovi rutinski prolazili kroz Suecki kanal iznad njih su leteli izraelski avioni koji su dejstvovali po ciljevima u Egiptu.
Putnički brodovi i tankeri su dobili dozvolu i vrlo brzo su napustili kanal (u to vreme bilo je potrebno oko 15 sati da se preko kanala stigne od Crvenog do Sredozemnog mora).
Međutim, četrnaest transportnih brodova nije dobilo dozvolu da izadje iz kanala.
Izraelska vojska je napredovala i stigla je preko Sinajskog poluostrva do samog kanala. Kanal je odjednom postao granica i linija fronta. Egipat, želeći da spreči da bilo ko koristi kanal, potopa nekoliko starih brodova i postavlja mine. Transportnim brodovima je preostala jedna mogućnost: da se prebace u Veliko gorko jezero.
Suecki kanal je u najvećem delu veoma uzak (satelitski snimak).
ali u jednom delu je kanal veoma širok. Taj deo Sueckog kanala se zove “Veliko gorko jezero“. Ima površinu od 190km².
Odluka Egipta da zatvori kanal nije bila laka. Egipat je tada svake godine od ubiranja “putarine” zaradjivao oko 2 milijarde današnjih dolara. Međutim, politika je nekada važnija od ekonomije.
Kanal je ostao zatvoren čitavih osam godina. Prevoz nafte sa Bliskog istoka ka Evropi postao je užasno komplikovan. Neke evropske države, poput Italije, morale su da uvedu restrikcije na prodaju gorica.
Interesatno je da SAD tokom ovog perioda uopšte nisu mnogo instistirale na ponovnom otvaranju Sueckog kanala. Njihova ekonomija, a pre svega ekonomija njihovih saveznika, jeste trpela, ali još više je trpeo SSSR. Sada je Sovjetima postalo dosta teže da transportuju svoju vojnu pomoć ka Vijetnamu, ali i ka raznim revolucionarnim-komunističkim pokretima u Jemenu, Somaliji i Etiopiji.
Kanal je “zatvoren” u junu 1967. i postao je prohodan tek osam godina kasnije. Svetska ekonomija se menjala u ovo vreme. Arapske države, veliki proizvođači nafte, pronašli su novog kupca u zahuhtaloj ekonomiji Japana. Tankeri su počeli da se sve više okreću ka dalekom istoku.
Menjali su se i brodovi. Pre zatvaranja Sueca 1967. godine tankeri su pravljeni tako da mogu da prođu kroz kanal. Brodovi su građeni po takozvanom “suezmax“ standardu. Drugim rečima, brodovi su bili onoliko dugački i široki, koliko je Suec dozvoljavao. Takođe, njihov gaz je bio određen dubinom kanala. Pošto su brodovi sada zaobilizali Suec, počelo se sa gradnjom sve većih brodova. Limita više nije bilo.
Upravo će 1970ih biti izgrađeni najveći transportni brodovi. Šelov 414 metara dugački Batillus. ©Jacques Girard
Ono što je najzanimljivije je sledeće: šta se desilo sa brodovima i mornarima tokom tih osam godina? Odličma knjiga o tome je delo Ket Senker, Zaglavljeni u Šestodnevnom ratu.
Zarobljeni brodovi i mornari dolazili su sa svih strana sveta. Tu si bili brodovi iz Zapadne Nemačke, Švedske, Francuske, Velike Britanije, Bugarske, Čehoslovačke, Poljske i SAD-a. Iako su dolazili sa različlitih i suprostavljenih strana hladoratovskog sveta, mornari su vrlo brzo počeli da se ispomažu. Počelo se sa razmenom hrane, pića i svih potrebština.
Vrlo brzo se razvila prava pomorska zajednica. A gde su mornari tu je i piće. Jedan Škot se prisećao da kada bi otišao da poseti čehoslovački brod Lednice, njegovi domaćini bi otvorili flašu i bacili čep, a bilo je nepristojno da ode pre nego što se flaša isprazni.
Brod Lednice (Foto: Tomáš Bartovič)
Mornari su počeli da jedu sve što su prevozili: zamrznutu ribu iz Japana, jagnjetinu i govedinu, gomilu maslaca i jaja, kao i konzerve najrazličitijih vrsta voća i povrća. Pilo se vino i jelo se kao nikada ranije. Razvilo se i crno tržište. Naravno, hrana se menjala za drugu hranu ili cigarete. Novac nije imao nikakvu vrednost. Bugarski mornari su brže bolje iskoristili australijsko grožđe i napravili rakiju. Takmičenje u ispijanju piva imalo je pobednika iz Nemačke. Mornar sa nadimkom Čarli Braun pobedio je sa 36 ispijenih konzervi.
Pitate se da li su mornari pregurali svih 8 godina? Ne. Posle šest meseci je došla dozvola da se zamene. Uprkos povećanim platama i ponudama, niko nije mogao da ostane duže na brodu koji nigde ne putuje.
Problem nije bila samo dosada, niti povremeno puškaranje u samoj blizini brodova (pucali su Egipćani na Izraelce koji su bili sa druge strane kanala, a ovi im nisu ostajali dužni). Problem je bila i klima. Mornari i brodovi jesu spremni za nemirna mora ali ne i za pustinjsku klimu i stalne nalete peska. Brodove je trebalo sve više čistiti. Vrlo brzo se primetilo da su Nemci bili najpedantniji. Potrudili su se mornari iz Hamburga da opravdaju sve stereotipe.
“Severni vetar”, brod sa najpedantnijim mornarima. Ovde fotografisan u Hamburgu (foto: Wolfgang Fricke)
Kada je novi kapetan stigao na britanski brod Agapenor, zatekao je na brodu nešto čemu se nije nadao. Na brodu je bilo više mačaka, pas, pospana kornjača i jedan golubarnik u nastanku. Tradicionalne krute mornarske prakse su se raspadale.
Dok su diplomate pokušavale da oslobode brodove svojih zemalja, pomorske kompanije su se trudile da koliko-toliko olakšaju boravak mornara. Bogatije firme su plaćale da mornari jednom odu na vikend izlet u Kairo. Pola broda bi odlazilo, a druga polovina je čekala naredni vikend. To bi bilo to kada je reč o vremenu na kopnu. Šest meseci u kanalu i jedan vikend u Kairu.
Posade su se menjale na šest ili devet meseci. Najveći neprijatelji: dosada, sunce i pesak. Radilo se šta god se znalo da se vreme prekrati. Uoči početka Olimpijskih igara u Meksiku 1968, mornari su organizovali svoje sopstvene igre: takmičili su se u veslanju, plivanju i trčanju (na palubama).
Tokom vremena brodovi su toliko požuteli od peska da su nazvani “peščana flota“.
Posle 7 godina Egipat je popustio. Sada je trebalo da egipatska, britanska, američka i francuska mornarica skloni potpljene brodove i ukloni postojeće mine.
Američki RH-53 u operaciji čišćenja mina u Sueckom kanalu 1974. Američki helikopteri su vukli sanke koje su detektovale i aktivirale mine. One nisu radile savršeno pa je na kraju i tim od 100 egipatskih ronilaca morao da prođe kroz čitav kanal i otkrije sve zaostale eksplozive. Naravbno, najopasniji posao je pripao Egipćanima. Na sreću niko nije stradao.
Na kraju, od svih četrnaest brodova samo su dva uspela da sama (bez tegljača) stignu do svojih luka. Pogađate čiji brodovi su jedini ostali u “voznom stanju“? Dobro održavani Severni vetar i Münsterland su stigli do Hamburga. Münsterland je napravio najduže pomorsko putovanje u istoriji: od polaska do kraja putovanja mu je trebalo 8 godina, 3 meseca i 5 dana. Na kraju je fabrika AUDI dobila čelik koji je poručila.
Podsećanje na osmogodišnje zatvaranje Sueca nije važno samo kao zanimljiva priča već pokazuje i na priču ljudi koji su se zatekli u neobičnim okolnosima u neobično vreme. Priča pokazuje šta je ono bez čega se ne može: pakleno je teško bez drugih ljudi, druženja i kada nema šta da se radi. Zato, radite i družite se :)