#2 Otkrivanje Italije: čudesan put Domenika Vandelija preko Apuanskih Alpi
Zašto ljudi dolaze u Italiju?
Ako me pitate gde je najlepši pogled u Toskani, ovo je moj kandidat:
Vratiću se na ovo mesto.
Pre toga moram da pokušam da dam odgovor na pitanje, zašto ljudi dolaze u Italiju?
Savremena Italija je među najpopularnijim turističkim destinacijama. Turizam je danas dostupan velikom broju pojedinaca i zahvaljujući tehnologiji putovanja su lakša nego ikada ranije.
Međutim, u Italiju ljudi dolaze vekovima, u okolnostima koje su mnogo drugačije od današnjih.
U vreme procvata Rimske republike, a potom i carstva, apeninsko poluostrvo bilo je centar najveće države koju je svet poznavao. Od severa Engleske do Sirije, i od delte Dunava do Maroka, bila je jedna država. Kroz nju je išla čitava mreža dobro uređenih i organizovanih puteva.
Glavni putevi Rimskog carstva u vreme cara Hadrijana (117 - 138)
Čak i kada se Rimsko carstvo raspalo, putnici su i dalje poput mrava pratili jedni druge i pohodili su stare carske drumove. Ta putovanja bila su izuzetno opasna. Da bi se u Italiju stiglo pre transportne revolucije u 19. veku trebalo je preći surove Alpe ili mora puna gusara.
A i kada se u Italiju stigne, putnik se mogao zateći usred nekakvog rata ili su ga na drumu mogli presresti razbojnici. Međutim, putnici nikada nisu prestajali da dolaze.
Od pada Rimskog carstva pa do modernog doba, Italija je najposećivanija oblast Evrope.
Čuvena izreka „svi putevi vode u Rim“ i nastala je dugo nakon pada carstva. Izreka koja u originalu glasi mille viae ducunt homines per saecula Romam (lat: hiljadu puteva vodi čoveka zauvek u Rim) nastala je u 12. veku.
Pamte se po imenu oni najbogatiji i najvažniji putnici. Džej Pi Morgan, možda najbogatiji čovek svoje epohe, umro je 1913. godine u jednom rimskom hotelu gde je, po sopstvenim rečima, „morao“ da dođe barem jednom godišnje.
Neki se pamte po pisanim svedočanstvima koje su ostavili. Ljubomir Nenadović u Pismima iz Italije kaže: „Pođemo po varoši da gledamo crkve, galerije, palate, pođemo, osvrnemo se, opet stanemo - i tako nam prođe dan“.
Zašto su dolazili svi ti putnici?
Neki su to činili iz želje da posete Rim kako bi zadovolji svoje duhovne potrebe. U 18. i 19. veku pak, poseta Italiji, u dobrom delu Evrope, smatrala se grand tour-om. Pre nego što bi dečak postao muškarac, oko dvadesete godine, valjalo je videti Veneciju, Firencu ili Rim. I antiku i renesansu.
Italija je donosila punoletstvo. Verovalo se da je školovanje završeno tek kada se vide dela umetnika i graditeljska čuda. Jedno od čuda koje sam ja otkrio u Italiji je upravo jedan put.
Pored Firence, vinograda Kjantija i obala gde se susreću Tirensko i Ligursko more lako je zaboraviti da Toskana ima i planine, Apuanske alpe (Alpi Apuane). Ovaj prostrani i impozantni planinski venac, koji stiže skoro do 2 000 metara nadmorske visine pruža se u zaleđu obale severne Toskane u dužini od oko 60 kilometara.
Vraćamo se mom najdražem toskanskom pogledu.
Nakon što sam napravio ovu fotografiju prošlog leta, primetio sam u daljini jedan čudan put, koji vodi direktno ka jednom od prevoja Apuanskih alpa.
Zašto je mi je put bio čudan?
Ukoliko se put jasno mogao videti sa daljine od 6-7 kilometara, onda nije mali. Međutim, veliki put koji vodi direktno ka prevoju planine i nekih 1600 metara nadmorske visine? Nešto je tu bilo neobično. Tog trenutka sam znao gde idem narednog vikenda.
Pogledao sam na kartu. Trebalo je doći do mesta Rešeto, u oblasti grada Mase. Do Rešeta se može kolima. Tu asfaltni drum prestaje i počinje planinski put koji sam video.
Vrlo brzo postaje jasno da je put zapravo prava planinska magistrala, napravljena od tucanog kamena, koja je i danas u veoma dobrom stanju.
Koliko je samo truda i ljudi bilo potrebno za ovakav put? Pomislio sam i zašto bi neko gradio ovakav put, gde se može sresti samo po neki usamljeni planinar? Znatiželja je značila da sada sve treba istražiti.
Sredinom 18. veka male italijanske države, više nisu bile moćne ili bogate kao u vreme renesanse. Najvažnije trgovački putevi napustili su Mediteran i preselili su se u okeane.
Najvažniji italijanski proizvodi, tkanine i bankarske usluge, nisu donosili prihod kao nekada. Povrh svega, Austrija, Francuska i Britanija su postajale sve bogatije, a male i razjedninjene italijanske države, ne samo da su bile bez jednog ekonomskog prostora koji bi omogućio dalji razvoj već su i bile u neprestanim sukobima.
Politički rascepkani sever Italije krajem 18. veka - Vojvodstvo Parma, Veliko vojvodstvo Toskana, Papska država, Republika Luka, Republika Đenova, Venecija, Arhiepiskopija Trentino, Kraljevstvo Sardinija, Vojvodstvo Milan, Republika San Marino i Vojvodstvo Mantova.
Modenski vojvoda Frančesko III d’Este (1698 - 1780) bio je tipični italijanski vladar 18. veka.
Ratovao je, sakupljao umetnička dela i prodavao bi ih u slučaju krize. Frančesko je ratovao manje uspešno od svojih prethodnika tako da je ostao zapamćen pre svega po rasprodaji porodičnih kolekcija.
Međutim, kao otac desetoro dece, Frančesko je imao na raspolaganju veliki manevarski prostor kada je reč o sklapanju brakova, tom najsnažnijem diplomatskom oružju rane moderne Evrope.
Frančesko je oženio najstarijeg sina Erkola sa Marijom Terezom Ćibo-Malaspinom, naslednicom Vojvodstva Mase. Tako se Modena ujedinila sa Masom i dobila proširenje do mora.
Marija Tereza Ćibo-Malaspina i Erkole d’Еste.
Vojvodstvo Modena dobija proširenje do mora.
Ujedinjenje Modene i Mase donelo je problem. Iz Modene se nije moglo do Mase preko sopstvenih teritorija. Bilo je neophodno ići preko teritorije suseda: Toskane, Luke ili Đenove.
To je značilo ne samo poreze, nesigurnost prilikom putovanja već i suštinsku razdvojenost delova vojvodstva: nije moglo biti ni pomeranje vojske niti transporta robe.
Vojvoda Frančesko odlučio je da problem reši tako što je pozvao inženjere da naprave novi put. Zadatak nije zvučao previše komplikovano: napraviti put koji ostaje u granicama Vojvodstva Modene.
Međutim, to je značilo da put mora da prođe preko vrhova Apuanskih alpa.
Izazova se prihvatio Domeniko Vandeli, matematičar, kartograf i inženjer, koji je u Modeni proučavao „vojnu arhitekturu”. Izgradnja ovog puta, dugačkog 170 kilometara, trajala je od 1738. do 1751. godine.
Delovi puta istočno od prevoja Tambura, najviše tačke koju put prelazi.
Vandeli je znao da je, kako za ljude tako i za životinje, penjanje lakše ukoliko je uspon konstantan, tj. ako je nagib uvek isti. Pored toga, bio je revolucionarni inženjer.
On je izgradnjom ovog puta postao dvostruki pionir. Kao matematičar posmatrao je teren kroz brojeve, tj. kroz visinu svake tačke. Triangulacijom terena utvrdio je sve visine i razlike između pojedinačnih tačaka.
Da bi napravio put, prvo je mapirao teren. Zahvaljući njemu po prvi put su se u funkcionalnoj upotrebi na modernim kartama našle izohipse – linije koje spajaju tačke iste visine. U 18. veku izohipse su nazivane i isoipsae Vandellis.
Pored toga, Vandeli je shvatio da postojeća konfiguracija terena onemogućava kontinuiran uspon i zato je eksplozivom ponegde rušio, a ponegde dodavao zemlju, pre nego što su radnici počeli da ređaju kamen.
Najteži deo puta sve vreme ima uspon od 18% - najmanji mogući kontinuirani uspon koji je omogućavao prelazak preko planinskog prevoja.
Fajl sa strave pokazuje koliko je konstantan uspon (ako se zanemari moje kraće skretanje sa puta)
Fotografija iz vazduha (1997. godina) – ispod prevoja Tambura sa zapadne strane.
Glasniku na konju je trebalo oko sedam dana da prođe čitav put, svih 170 kilometara od Modene do Mase. U slučaju da se radilo o pitanjima od najveće važnosti, uz menjanje konja, put se prelazio za tri dana.
Duž puta je izgrađen niz odmorišta za putnike i životinje. Na delovima gde put nije mogao biti dovoljno širok da se mimoiđu dve životinjske zaprege, pravljena su posebna proširenja. Za stražare i službenike koji su naplaćivali putarinu spremljeni su posebni objekti.
Vremenom je put dobijao nove krake, koji su spajali sa glavnom linijom puta obližnje rudnike mermera. Na najstrmijim delovima, postojali su stubovi za koje je konopcima mogao vezati teret, kako bi se teret obezbedio za slučaj da životinjska zaprega krene nizbrdo prevelikom brzinom. Međutim, put je efektivno korišćen manje od pola veka.
Nedugo nakon što je preminuo vojvoda Frančesko III, Italija se suočila sa Nepoleonom. Anti-napoleonska koalicija, u kojoj je bila i Modena, poražena je 1798. godine. Došlo je vreme novih ratova i revolucija, a granice su se vrlo brzo menjale. Put je neko vreme nakon Bečkog kongresa 1815. godine ponovo zaživeo ali vrlo brzo je ponestalo novca za odražavanje i stražu.
Bilo je sve više razbojnika i trgovci su put prestajali da koriste. Ekonomske potrebe su se menjale, a sa nastankom ujedinjene Italije 1861. godine do mora se moglo stići i mnogo lakšim putem.
Da li se ovakav izuzetno skup projekat ikada isplatio, teško je reći. Sa sigurnošću možemo reći da je doprineo razvoju inženjerskih tehnika i otvaranju planina saobraćaju. Početkom 19. veka jedan drugi italijanski inženjer, Karlo Donegani, izgradio je put preko prelaza Stelvio, koji je sa svojih 2758 metara nadmorske visine i danas najviši put u Italiji.
Italija je država sa 58 mesta koji su na listi Uneskove svetske baštine. Niti jedna druga država nema više. Kina je druga sa 56. Via Vandelli, kako je ovaj put nazvan u čast tvorca, otkriva da kojim god drumom da krenete, Italija otkriva nove slojeve istorijskog nasleđa.
Via Vandeli je danas pusta, ali svi putevi i dalje vode u Rim.
Pozdrav,
Miloš
ovaj tekst se originalno, u malo drugačijoj opremi, pojavio na sajtu portala OKO: https://oko.rts.rs/drustvo/5083862/otkrivanje-italije-cudesan-put-domenika-vandelija-preko-apuanskih-alpi.html