#12 "Gavrilo Princip i Mlada Bosna: fotografije"
povodom izložbe fotografija koju sam organizovao u saradnji sa izdvačkom kućom Prometej iz Novog Sada
U trenutku kada je Gavrilo Princip povukao obarač, Mlada Bosna je zauvek napustila anonimnost.
Grupa bosansko-hercegovačkih antihabzburški raspoloženih đaka i studenata postala je objekat znatiželje o kojem su, usled nesagledivih posledica njihovog čina, mnogi želeli da znaju sve što se znati može.
Kada sam pre osam godina objavio knjigu Političke ideje Mlade Bosne, počeo sam sa sakupljanjem fotografija na koje sam otkrivao u arhivima i bibliotekama. Priznajem, u njima sam video zanimljivost više nego bilo šta drugo. Tek postepeno sam shvatio njihov značaj i količinu informacija koje one nose.
Gde se zapravo nalaze sve fotografije koje svedoče o Principu i Sarajevskom atentatu?
Prvi „istraživači” Mlade Bosne bili su policajci. Zvanična istraga, u koju nije bio uključen samo policijski aparat već i veliki broj drugih organa Hazburške monarhije, nastojala je da dokuči ko su bili atentatori.
Oružje koje su atentatori imali sa sobom
Nakon atentata stanovi atentatora i njihovih pomagača bili su izloženi pretrazi, a njihove lične stvari su zaplenjene. Zaplene ove vrste bile su uobičajene kada je reč o odnosu habzburške policije prema politički aktivnim studentima.
Tako da je sakupljanje fotografija koje su pripadale atentatorima, kao i fotografija na kojima su se oni nalazili, počelo vrlo brzo nakon atentata.
Imajući to u vidu, ne iznenađuje činjenica da se najveći broj fotografija nalazi u Sarajevu. Istorijski muzej Bosne i Hercegovine, Arhiv Bosne i Hercegovine, Muzej grada Sarajeva i Nacionalna i univerzitetska biblioteka mesta su gde se čuva najveći broj fotografija.
Zainteresovanost za Mladu Bosnu nije prestala po okončanju rata 1918. godine. Nakon što su policajci sišli sa scene, u istraživanje su se upustili svi ostali koji su želeli da znaju šta su bili Principovi principi. U međuratnom periodu veliki broj Principovih saboraca i aktera događaja koji su usledili, objavili su svoja sećanja.
Nedugo nakon okončanja Prvog svetskog rata pristupilo se i objavljivanju sabranih spisa onih koji rat nisu preživeli. U velikom broju slučajeva ova izdanja donosila su i fotografije.
Vaso Čubrilović: najmlađi atentator. U vreme kada je odlučio da pokuša atentat na Ferdinanda imao je 16 godina. On je istovremeno i najdugovečniji atentator. Fotografija iznad nastala je krajem 1980ih godina.
U međuratnom periodu fotografije su sakupljali i pojedinci. Jedan foto album je 1935. godine dat kao poklon Milanu Stojadinoviću, predsedniku jugoslovenske vlade.
Ovaj album, koji se danas nalazi u Narodnoj biblioteci Srbije, predstavlja izuzetnu zbirku fotografija: fotografije sadrže scene Sarajeva uoči i nakon atentata, a posebno detaljno oslikavaju napade na srpsku imovinu koja je usledila; otkrivanje spomenika Francu Ferdinandu 1917. godine; otkrivanje spomen ploče Principu 1930. itd. To je najbogatiji foto-album posvećen Sarajevskom atentatu, a koji se nalazi u Srbiji.
Korice foto-albuma poklonjenog Milanu Stojadinoviću 1935. godine.
Foto album sa najvećim brojem fotografija se nalazi u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Pedantni hroničar Sarajeva Valerijan Žujo mi je rekao da je ovaj album sačuvan u ukupno šest kopija. Ovaj album, sa 246 fotografija, jedanaest dokumenata i pet crteža pleni svojim bogatstvom.
Nažalost, okolnosti njegovog nastanka nisu jasne. Biblioteka u Sarajevu navodi da je album iz „195?” godine. Međutim, postoje razlozi koji nas navode da pomislimo je ovaj album „rođak” beogradskog albuma.
Izgleda da je „Stojadinovićev album“ kopiran u više primeraka. Pre svega, uočavaju se identični opisi brojnih fotografija. Iako sarajevske kopije nose naslove fotografija na latinici, a „Stojadinovićev“ je ćirilični, teško da je slučajnost to što su brojne fotografije opisane na identičan način. Oba albuma ne počinju fotografijama, već fotografijama dokumenata i sadrže fotografije koje nisu direktno povezane sa atentatom.
Još jedan dokaz u korist tvrdnje da se radi o kopiji je činjenica da su često fotografije u „Stojadinovićevom“ većeg kvaliteta i pomalo šireg kadra. Kopiranje je značilo i gubitak kvaliteta. Deluje čak i da je za opis fotografija korišćen isti crni flomaster.
Kada je došlo do umnožavanja teško je reći.
Prestolonaslednik nadvojvoda Franz Ferdinand započinje obilazak Sarajeva. Jutro 28. juna 1914. godine.
Poslednja fotografija živog Franca Ferdinanda. Fotograf je stajao samo nekoliko metara pored Pricnipa.
Nakon 1945. godine nastavilo se sa objavljivanjem uspomena i arhivske građe. Veliki broj fotografija objavljen je u delu Vladimira Dedijera Sarajevo 1914. U znatnoj meri Dedijer se oslanjao na kolekciju možda pedantnog i dobro pozicioniranog kolekcionara foto materijala.
Radi se o Vojislavu Jovanoviću Marambu, pasioniranom fotografu i kolekcionaru fotografija. Marambo je kao načelnik Istorijskog odeljenja, a potom i Glavne arhive Ministarstva inostranih dela Kraljevine Jugoslavije, imao ulogu i u sakupljanju fotografija koje su nam danas poznate jer ih je objavio Dedijer. Nažalost, one više nisu dostupne istraživačima.
Dedijer je kao izvor svojih fotografija naveo „Arhiv DSIP-a” (Državnog sekretarijata inostranih poslova). Fotografije u čijem je sakupljanju Marambo učestvovao, a Dedijer ih objavio, bile su deo arhive Ministarstva spoljnih poslova, koja je čuvana u zgradi Ministarstva na uglu beogradskih ulica Nemanjine i ulice Kneza Miloša.
Početkom osamdesetih godina prošlog veka, arhiva je prebačena u Arhiv Srbije i Arhiv Jugoslavije. Nažalost, tim fotografijama danas nije moguće ući u trag.
O bilo kakvoj kolekciji fotografija danas nema traga ni u Ministarstvu spoljnih poslova, kao ni u Arhivu Srbije, ali ni u Arhivu Jugoslavije, gde se u čuva zaostavština Vojislava Jovanovića Maramboa. One se ne nalaze ni u njegovom porodičnom domu u Birčaninovoj ulici u Beogradu, koji je Marambo zaveštao Univerzitetskoj biblioteci u Beogradu. Da li su se fotografije koje je Marambo sakupio zaturile tokom selidbe građe, ili je reč o nečemu drugom, nije moguće reći.
Neke fotografije preživele su kroz arhive onih istoričara koji su istraživali 1914. godinu. Tu mislim na Milana Ž. Živanovića, čiji se fond nalazi u Arhivu SANU, ali i na Vladimira Dedijera i Ljubomira Jurkovića, čije se zaostavštine čuvaju u Arhivu Republike Slovenije u Ljubljani.
Na samom ulazu u hotel Bosna na Ilidži stoje (s leva na desno) Sofija Hotek, Oskar Poćorek (sa kapom u ruci) i Franz Ferdinand
Fotografije boravka Franca Ferdinanda u Sarajevu nalaze se u nekoliko institucija u Beču. One se nalaze u Austrijskom državnom arhivu u Beču i to kao deo lične zaostavštine Franca Ferdinanda ali i kao deo ratnih albuma (Kriegsarchiv Bildersammlung).
Pojedine fotografije, zajedno sa uniformom koju je Ferdinand nosio sudbonosnog dana, kao i automobilom u kome se nalazio, nalaze se i u Muzeju vojne istorije u Beču (Heeresgeschichtliches Museum).
Sa dosta sigurnosti se može reći da postoje fotografije koje i dalje nisu poznate javnosti. Veliki broj fotografija objavljivan je u štampi neposredno nakon atentata. Šta se desilo sa arhivama tih listova, ili šta se nalazi u arhivama medijskih agencija iz Beča koje su fotografije otkupljivale i potom objavljivale, nije potpuno jasno.
Iz dva nezavisna izvora sam čuo o fotografijama koje postoje u istraživačima nedostupnom Nadbiskopskom arhivu u Sarajevu. To ne bi bilo iznenađujuće, imajući u vidu veoma bliske veze Franca Ferdinanda sa katoličkim organizacijama i pojedincima iz klera.
Zaverenici isped suda (oktobar 1914), s leva na desno: Trifko Grabež, Nedeljko Čabrinović, Danilo Ilić (sa šeširima) i Princip.
Šta nam uopšte govore fotografije Principa i Sarajevskog atentata?
Javnost je dobila priliku da vidi prve fotografije Principa nedugo nakon samog atentata. Štaviše, potreba da se „vidi” atentat bila je takva da su čitaoci i pre nego što su fotografije iz Sarajeva stigle u novinske redakcije mogli da vide crteže koji su predstavljali momenat atentata.
Prvi crteži objavljeni su 30. juna. Bečki Die Neue Zeitung je preko čitave naslovne strane objavio crtež gde je predstavljeno hapšenje Principa, dok se u pozadini vidi automobil sa smrtno ranjenim prestolonaslednikom.
U nedostatku fotografija, prve naslovne strane posle atentata bile su ispunjene crtežima.
Illustrierte Kronen Zeitung objavio je skicu samog trenutka pucnja. Istoga dana, 30. juna, zagrebačke Novosti objavljuju crtež Principa koji puca ka automobilu nadvojvode Ferdinanda. Svi ovi crteži bili su plod mašte, tj. nisu nastali na osnovu bilo kakve fotografije.
Naslovna strana zagrebačkog lista Novosti.
Nekoliko listova, uključujući zagrebačke Novosti i bečki Illustriertes Wiener Extrablatt 2. jula objavljuju crtež hapšenja atentatora. Zagrebački list je svoje čitaoce obavestio i da se originalna fotografija, na osnovu koje je napravljen crtež, može videti u uredništvu lista.
Ovi crteži objavljeni u Beču i Zagrebu 2. jula važni su iz još jednog razloga. Oni su prikazivali „hapšenje atentatora”, sa jednom greškom koja će se često ponavljati. Bio je to prvi put da se privođenje Ferdinanda (Ferde) Bera predstavi kao hapšenje samog Principa. Sama fotografija na kojoj se privodi Ber objavljena je prvi put, preko čitave naslovne strane, 5. jula u Wiener Bilder-u, pod naslovom „Hapšenje ubice Principa”.
Bez dilema najpoznatija fotografija nastala u Sarajevu 28. juna 1914. godine. Na njoj se ne nalazi Princip.
Značaj ove fotografije, tj. utisak koji je izazvala može se utvrditi i na osnovu savremenih rasprava. Ova fotografija donela je slavu autoru Valteru Taušu, fotografu koji je živeo u Sarajevu.
Štaviše, tokom rata Tauš je učestvovao u sudskom sporu oko prava štampanja razglednica sa fotografijom hapšenja u Sarajevu 28. juna 1914. Popularnost fotografije značila je da se od prodaje razglednica sa temom atentata zarađivao solidan novac.
Fotografija Gavrila Principa objavljena je po prvi put u julu i to u štampi Kraljevine Srbije. Politika je 6. jula (tj. 19. jula prema „novom” kalendaru) objavila Principovu fotografiju na naslovnoj strani.
Uredništvo Politike je očigledno došlo u posed fotografije nastale na Kalemegdanskoj tvrđavi na kojoj se pored Principa nalaze i Trifko Grabež i Đuro Šarac.
Principov lik nadilazio je po važnosti ostale. Njegov lik je izdvojen i objavljen. Grabež i Šarac se nisu našli na naslovnoj stranici Politike. Ovaj čin pokazuje kolika je bila želja da se „vidi” upravo Princip. Politika je izuzetno retko objavljivala fotografije. Ovo je bio prvi put da se to dogodilo u toku 1914. godine.
Prvi put da je fotografija objavljena na naslovnoj strani Politike 1914. Potreba da se “vidi“ Princip, menjala je uredničke prakse.
Kao istorijski izvor, fotografije čuvaju informacije na jedan složen način. Odgovor je posebno važan jer kao što „činjenica” ne leži prosto u istorijskim dokumentima i čeka istoričara da je pronađe, tako i fotografija dobija značenje u jednom setu veza između same fotografije, njenog stvaraoca i tumača
Kakav odgovor dobijamo ukoliko klasifikujemo sve sačuvane fotografije na osnovu pitanja: ko ih je načinio, kada, za koga i zašto?
Prvi zaključak koji se nameće jeste da je manji deo sačuvanih fotografija nastao pre 28. juna. Neuporedivo više fotografija ostalo je iz Sarajeva na sam dan atentata i tokom suđenja.
Drugim rečima, sam čin atetntata intenzivirao je potrebu za dokumentovanjem, za stvaranjem materijala koji bi pomogao stvaranju slike o počiniocima.
Time uočavamo i jednu novu vrstu hijerarhije, koja se oslikava kroz fotografije. Mnogo više kapaciteta da ostavi traga imali su zvanični organi. Oni fotografi koji su bili angažovani od strane različitih tela Austro-Ugarske više su uticali na stvaranje materijala koji je preživeo.
Oni su ne samo imali bolje fotoaparate, već su i njihove fotografije neuporedivo brojnije. Princip je nakon suđenja ne samo izolovan u zatvoru, već je i njegov fizički lik ostao zapamćen kroz fotografije u kojima je objekt. Ostao je zapamćen na način koji su drugi želeli.
Početkom jula 1914. godine fotograf je doveden u ćelije kako bi fotografisao atentatore. Bilo je to u vreme kada je policijski službenik Viktor Ivasjuk pokušavao da im iznudi priznanja.
U nedostatku uspeha istražnog sudije, Ivasjuk, još jedan detektiv i fotograf otišli su u „vojnički zatvor” gde su uhapšeni atentatori držani. Fotografisanje je bio deo pokušaja da se atentatori prisile da saopšte sve što znaju o detaljima zavere.
Iz tog razloga je tokom pravljenja ovih fotografija Ivasjuk saopštavao uhapšenima lažnu vest da će uskoro krenuti masovna streljanja Srba. Navodno, streljanja se neće dogoditi ukoliko bi atentatori sve priznali.
Najpoznatija Principova fotografija ne prikazuje ga samo fizički izobličenog, već i prikazuje mladića suočenog sa dilemom koja je pretila da mnoge nedužne odvede u smrt.
Fotografije nastale u pritvoru 2. jula 1914.
Značaj samog sudskog procesa bio je razlog i zbog koga je fotografu (najverovatnije Valteru Taušu) bilo dozvoljeno da napravi nekoliko snimaka tokom suđenja u oktobru mesecu.
Na osnovu svega poznatog, glavni zaverenici, Princip, Grabež i Čabrinović, više nikada nisu fotografisani.
Fotografije koje su najvažnije i od kojih je najviše od koristi za razumevanje Principa i drugova su svakako one nastale pre atentata. Na tim, nažalost, malobrojnim fotografijama oni nisu objekat fotoreportera ili sudskog činovnika.
Te fotografije su one koje nam daju mogućnost da razumemo njihove izraze, njihov manir, poze, baš zato što su bili slobodni da ih načine kako su želeli. Oni jesu bili pod uticajem drugih modela i fotografskih normi tog vremena, međutim, ostalo je dovoljno prostora za njihov lični pečat. Ove „fotografije sa slobode” ostavljaju dvostruki utisak.
Sa jedne strane, trojica glavnih zaverenika, nakon odluke da sprovedu atentat, odlučili su i da ostave traga o sebi, kao da su bili svesni da je Sarajevo poslednja stanica njihovih života na slobodi.
Deluje gotovo nestvarno ali je tako: nakon što su se odlučili za atentat zaverenici se fotografišu za uspomenu. U maju u Beogradu, Princip i Grabež fotografišu se na Kalemegdanu, zajedno sa Đurom Šarcem (koji im je bio veza sa Vojislavom Tankosićem)
Nedeljko Čabrinović se fotografiše sa prijateljem u Sarajevu na sam dan atentata. On ležerno pozira sa novinama u rukama, tek nešto više od jednog sata pre nego što će baciti bombu na Ferdinandov automobil (za ovu fotografiju zahvalnost dugujem Vladanu Čaliji).
Sa druge strane, „fotografije sa slobode” pokazuju i jedno svesno samooblikovanje koje podražava njihove intelektualne uzore. Mladobosanci su knjige delili, prepisivali i prevodili. Čak i kada su govorili o sebi, govorili su rečnikom koji je bio pun aluzija na njihove književne uzore.
Tako je jedan od zaverenika govorio da su oni ponikli od „poniženih i uvređenih”, kao i da je razlika između dve generacije, „razlika između ‘očeva i dece’”. Bile su to jasne alizuje na dela Turgenjeva (Očevi i deca) i Dostojevskog (Poniženi i uvređeni).
Fotografije su omogućavale da se nastavi sa takvim manirom. Licem oslonjen na ruku, zagledan u daljinu, u nepoznatom studiju fotografisan je Vladimir Gaćinović. Na fotografiji gde pozira kao dobrovoljac 1912. godine, Gaćinović, pored puške na ramenu, u rukama drži beležnicu i olovku.
Na fotografiji sa bratom Jovom i nekoliko nepoznatih osoba, mladi Princip u rukama drži knjigu.
Po završetku Prvog svetskog rata, kada Habzburške carevine više nije bilo, ponovo je krenulo stvaranje fotografskog materijala. Ove fotografije najbolje je nazvati “spomeničkim”.
Sećanje na Principa i atentat, podizanje spomenika, tabli – kao i njihovo rušenje – detaljno je dokumentovano.
Čitav proces prenošenja posmrtnih ostataka iz Čehoslovačke u Jugoslaviju pedantno je zabeležen fotoaparatima. Brojne su fotografije koje svedoče o postavljanju (ponegde i o rušenju) čitavog niza spomeničkih obeležja na mestu atentata.
Tako imamo detaljno dokumentovan dan kada je 1917. godine podignut spomenik nastradalom nadvojvodi Ferdinandu. Isto se može reći i za tablu postavljenu u znak sećanja na Principa 1930. godine. Video snimci i fotografije svedoče o skidanju ove table 1941. godine, nakon invazije sila osovine i sloma Kraljevine Jugoslavije.
Intezivno dokumentovanje mesta atentata tokom čitavog dvadesetog veka, kao i onih lokacija koje su na jedan ili drugi način bile povezane sa atentatom ili atentatorima, pokazuje koliko je 28. jun 1914. godine postao ono što je istoričar Pjer Nora nazvao lieu de mémoire – mesto gde se sećanje kristališe, gde jedan pojedinačni događaj postaje sastavni deo sećanja na prošlost u celini.
Fotografije ponegde otkrivaju detalje do kojih na drugi način nije moguće doći. One koje prikazuju grobove terezinskih zatvorenika nam omogućavaju da rekonstruišemo šta se dešavalo sa telima i kakva je pažnja njima ukazana u Čehoslovačkoj.
Pre nego što su tela atentatora (i tela nekoliko drugih Srba koji su preminuli u terezinskom zatvoru) poslata u Jugoslaviju, ona su premeštena na svečeno mesto na terezinskom groblju.
Njihovi kovčezi stajali su jedan do drugog, izloženi kako bi se mogli videti, u porodičnoj grobnici gradonačelnika Terezina. Na centralnom mestu bili se kovčezi Principa i Čabrinovića.
Grobna mesta na kojima su prvobitno, nakon smrti, bili jedan do drugog sahranjeni Princip, Čabrinović i Grabež, nisu ostala neobeležena. Tu su postavljeni krstovi, sa imenima i datumima smrti. Svaki krst nosio je i natpis „srbský trpitel” (češ. srpski mučenik). Ove fotografije potvrđuju ona svedočenja koja govore o izuzetnoj popularnosti Principa u Čehoslovačkoj.
Na propast je osuđen svaki pokušaj da se prebroji koliko puta je reprodukovana najpoznatija fotografija Gavrila Principa, gde otečeni Princip stoji uspravno u zatvorskoj ćeliji i gleda pravo ka foto-aparatu. Čitalac koji naiđe na ovakvu fotografiju mogao bi zaključiti da je, prosto, na njoj Princip kakav je bio.
Fotografija se razume kao objektivna informacija, koja samo „hvata” onaj trenutak u kome se blenda foto-aparata zatvorila. Međutim, bez razumevanja okolnosti u kojima je nastala, bez svesti o razlogu nastanka fotografije i namere njenog naručioca, ostajemo uskraćeni za razumevanje jedne umetnute komponente.
Pre 28. juna 1914. godine nikada u Sarajevu nije napravljeno toliko snimaka u toku jednog dana. Foto-reporteri pratili su posetu prestolonaslednika Ferdinanda. Njihovi objektivi stvorili su fotografije kome će se istraživači iznova vraćati. Ovo fotografsko bogatstvo istraživačima nudi novi materijal, ali i donosi niz izazova.
„Čitanje” ovih fotografija, kada se čini istovremeno sa oslanjanjem na postojeće pisane izvore, ukazuje koliko je važno da razumemo kada fotografija nastaje i ko ju je načinio. Istovremeno, očigledno drugačije osobine „fotografija sa slobode” i onih nastalih u ćelijama i sudnici, pokazuju važnost razumevanja odnosa, sa jedne strane, onoga ko fotografiju stvara, i sa druge strane, onoga ko se na njoj nalazi.
Principove fotografije, kao i fotografije ostalih mladobosanaca i fotografije Sarajeva tog 28. juna, ukazuju na nekoliko fenomena. Fotografije potvrđuju značaj atentata. Postojala je velika želja da se fotografije sačuvaju (ili otkriju). Fotografije su poklanjane i kao privatni poklon visokim državnim zvaničnicima. Pored toga, samo mesto atentata, kao i mesto brojnih postavljanih i uništavanih spomenika, postalo je objekt fotografisanja.
Fotografije su rasute na prostoru od Beča do Beograda, ali njihov najveći broj se nalazi u Beču, Sarajevu i Beogradu. Drugim rečima, nalaze se u mestu samog atentata, u gradu gde je zavera skovana i u prestonici carstva protiv kojeg su se zaverenici borili. Može se reći da se fotografije nalaze i u tri grada koji su u jednom trenutku bili prestonica države koja je obuhvatala Sarajevo.
Fotografije nastale pre 28. juna imaju najveću vrednost za razumevanje atentatora. Iako malobrojne, one pokazuju tendenciju da se fotografija iskoristi za samooblikovanje. Zaverenici su videli sebe kao novu generaciju angažovanih intelektualaca, koja u svetu savremenih ideja traži nova rešenja za probleme sa kojima su se susrtetali.
Knjige i zamišljeni pogledi važne su komponente fotografija nastalih pre 28. juna. Možda još snažniji utisak ostavlja činjenica da su se glavni zaverenici – Princip, Čabrinović i Grabež – fotografisali nakon što je zavera skovana. Bilo je to svesno ostavljanje tragova njihovog predatentatskog života.
ovaj tekst ću završiti onako kako sam završio i tekst koji će biti objavljen u katalogu izložbe.
Pokušaj sakupljanja i tumačenja fotografija koje su pred vama bio je u izuzetnoj meri pomognut savetima mojih kolega i prijatelja. Ideja za izložbu potekla je od gospodina Zorane Kolundžije kome dugujem zahvalnost. Moju pažnju ka fotografijama Gavrila Principa i Mlade Bosne, kao jednoj vrednoj zasebnoj istraživačkoj temi, usmerili su Biljana Andonovska i Goran Lazičić. Fotografijama su doprineli Vedrana Adamović, Borivoje Milošević, Gvido Hengel i Vladan Čalija. Za savete i sugestije sam zahvalan Draganu Bakiću, Radmili Pejić, Veljku Staniću, Slobodanu Šoji i Dušanu Fundiću. Posebnu zahvalnost dugujem Vladanu Čaliji i Valerijanu Žuji koji su nesebično sa mnom podelili rezultate svojih neobjavljenih istraživanja.
Miloš Vojinović